Velimir Srića - Priča za laku noć

U dalekom i nepoznatom kraju svemira živjeli su mali i veliki globus.

Provodili su dane putujući i razgovarajući. Mali se globusić poslušno vrtio u pravilnoj orbiti oko Velikog, slušajući ga i poštujući. Nikad mu nije okretao leđa, uvijek ga je gledao istom stranom svoje mliječno-bijele površine. Sve je bilo normalno, njihov je život bio miran dok jednog dana Mali iznenada nije prozborio prvi. “Dosadilo mi je stalno se vrtjeti u istoj orbiti i gledati tvoja mora i planine. Već ih sve znam napamet. Želim malo sam putovati svemirom. Tako je uzbudljiv i dubok, a ja ga još uopće ne poznajem”. Veliki je znao da će taj dan kad tad doći, ali je ipak tužno klimnuo svojom krupnom glavom, jer tijela nije niti imao. “U redu, ako tako želiš. Oslabit ću svoju gravitaciju pa možeš krenuti”, reče. Uskoro su se počeli odvajati. Mali je globusić veselo vikao: “Putujem, putujem, duboki, čarobni svemir me očekuje”. Gledao je naprijed pa nije vidio kako se par ledenjaka na Velikom globusu otopilo, zamutivši oceane slatkim suzama.

Uskoro se pred njim ispružila velika sivkasta planeta. “Ja sam Venera”, rekla je zamamnim glasom. “Nitko mi još nije odolio, pa nećeš niti ti”. “Ja putujem dalje”, odgovori Mali, “želim upoznati svemir”. “Ako nastaviš u ovom smjeru, spržit ćeš se na Suncu”, reče mu zabrinuto Venera. “Ostani tu samnom. Obećavam da nećeš požaliti”. “Ne mogu, moram ići, to je jače od mene”, veselo joj odgovori Mali globusić. “Onda uđi u Merkurovu orbitu da te vrati natrag”, reče Venerin glas, gubeći se u daljini. Pred Malim je već bio Merkur, hladan s jedne, a vruć s druge strane. Kako je od svih bio najbliži Suncu, najviše ga je i poštovao. Zato mu se nije usudio okretati leđa pa ga je uvijek gledao licem. “Uzmi me u svoju orbitu, ne daj da izgorim”, zavapi Mali kad mu je prišao. 

Merkur se sažalio i ubrzo je Mali, umjesto na licu, osjećao sunčevu toplinu na svojim leđima, putujući natrag. Ponosno je proletio pokraj Venere i Velikog globusića koji su mu mahnuli svojim rukama od oblaka. Iz daljine je prilazio crvenom planetu opasnog izgleda. Oko njega su poslušno kružila dva globusića. “Ja sam Mars”, reče Opasni grubim glasom, “a ovo su Fobos i Deimos. Možeš ih zvati Strah i Užas. Pridruži nam se i zajedno ćemo osvojiti svemir”. “Ja sam miroljubiv, samo želim putovati”, ispričavajući se reče Mali. “Osim toga, nema na meni ničega osim stijena i prašine. Čime da se borim”. Požurio je dalje od ove ratoborne trojke i prošao kraj ogromnog Jupitera. Ovaj je već imao četrnaest svojih globusića pa ga je samo prezrivo odmjerio.

Onda je naišao Saturn, noseći oko pojasa golemi šareni prsten. “Zaljubljen sam”, pohvali se Malome. “Jesi li gdje sreo moju dragu?” “Kako izgleda?”, zapita ga Mali. “Više se ne sjećam”, tužno će Saturn. “Nisam ju vidio još od velikog praska. Ali prepoznat ćeš je, sigurno i ona nosi prsten”. “Lijepo je biti zaljubljen. To je skoro kao putovati”, reče Mali i krene dalje. Uran, Neptun i Pluton kraj kojih je zatim proletio, šutjeli su i sažalno ga promatrali. Jer, iako to još nije znao, sada je letio prema velikoj praznini. Uskoro je bio sam. Vrlo bi rijetko u daljini vidio kakav komet ili asteroid no i oni su brzo nestajali u vječnoj tami. Mračni, hladni i beskonačni svemir oko njega počeo ga je plašiti. Strast putovanja se potrošila. Nedostajao mu je Veliki globusić, njegova poznata mora i planine, njihovi razgovori, čak i njihove šutnje. Odjednom je shvatio da je glavni smisao putovanja u povratku. Ali išao je sve dalje, jer je sada putovao brzinom svjetlosti. Kako oko njega nije bilo ničega, okrenuo se sebi. Osjetio je da je spreman naučiti glavne životne mudrosti: strpljenje, šutnju i razmišljanje. A vremena je imao na pretek.

Nakon punih deset godina putovanja konačno u daljini ugleda zvijezdu koja se prijateljski sjajila. Bio je to Sirius. “Pomozi mi da se vratim odakle sam došao”, reče čim se dovoljno približio. Sirius ga nije ništa pitao, bio je dovoljno mudar i star da sve odmah shvati i dovoljno dobar da bude voljan pomoći. Nije prošlo više od nekoliko sati, a Mali globusić je već hrlio natrag. Iako je znao da će mu trebati čitavih deset godina za povratak, nije mu bilo teško izdržati mračni, hladni i prazni svemir. Sad je bio u miru sa samim sobom, prestale su ga razdirati sumnje. Shvatio je da, kud god putovao, uvijek tamo nosi sebe. Spoznao je da su od svih pejzaža najvažniji i najljepši oni unutarnji. Konačno se bližio kraj njegova putovanja.

Dok je prolazio pokraj Plutona, Neptuna, Urana, Saturna i Jupitera, spazio je čudni smiješak na njihovim dobroćudnim, okruglim licima. Čak se i opasni Mars radovao njegovu povratku. Veliki globusić primio ga je u svoju orbitu bez riječi, ali su svi vulkani na njemu proradili od veselja, sve planine proplakale gorskim bujicama suza radosnica, a šume i livade se okitile svojim najljepšim bojama. More je iznova sretno zaplesalo s obalama u taktu plime i oseke. Ipak, najsretniji su bili zaljubljenici. Nakon više od dvadeset godina mračnih noći konačno su mogli uvečer šetati, obasjani srebrnom mjesečinom, držeći se za ruke. Svemirski je red opet  bio uspostavljen.